U prijatnoj junskoj večeri skakuće on držeći za ruke očeve roditelje. Pogled sve češće upire u nebeski beskraj, osut neobično sjajnim zvezdama i ,kao refren, ponavlja dve reči koje, zasigurno, nisu sve što želi da kaže, već su početak nekog divnog , treperavog osećanja koje želi da izrazi.
"U noći piramida...u noći piramida...u noći"... izgovara sporo, pevljivo, osluškuje
i sluti sledeću pogodnu reč.
Šta to pokreće njegov nežni duh? Šta to iskri u umu ljupkog, živahnog dečaka koji u svojim mišićima i suptilnoj duši nosi životno iskustvo od samo četiri ipo godine?
Možda trostruka energija. Njegova i energija dvoje starih ljudi koji ga , sa neizmernim uživanjem drže za male ruke dok ih on vuče čas napred, čas nazad, čas se ljulja dok ga oni nose između sebe, trče i svi se smeju.
Onda on kaže: "Pa lepi ste mi vas dvoje. Ja to kažem jer je to dobro za vašu dušu". Izgovara uzdignutih obrva, raširenih očiju i značajno klima glavom da bi bio uverljiviji.
"A zašto vi mene ne naučite da radim nešto važno, na primer, da slušam vesti?" Kaže svojim detinjim glasom kojem pokušava da da ton i naglasak kao da je i on odrastao .
Da li se sećate svog detinjstva i te neizmerne prisnosti i topline u bakinom i dekinom okrilju? Možda ste sada ta baka i deka koji imaju privilegiju da uživaju posmatrajući rast i formiranje nove , mlade ličnosti...